Iz teorije menadžmenta poznate su rasprave o povezanosti načina rukovođenja i situacije kojom se rukovodi. Odatle se može zaključiti:

Ne postoji „najbolji mogući način“ rukovođenja u poslovnoj krizi.

Ne postoji najbolja moguća osoba za rukovođenje u poslovnoj krizi.

Rasprave o prikladnom obliku rukovođenja u izuzetnim prilikama – kao što je akutna poslovna kriza – kreću se između krajnosti autoritarnog i kooperativnog rukovođenja koje se nalaze na kontinuumu zamišljenih oblika rukovođenja. Ovdje je vrijedno osvrnuti se na:

1. autoritarno rukovođenje

2. kooperativno rukovođenje

3. polazne osnove za rukovođenje

(1) Autoritarno rukovođenje za vrijeme akutne krize

Često se susreće mišljenje da je jedna od prvih mjera upravljanja poslovnom krizom mora biti ukidanje bilo kojeg oblika kooperativnog rukovođenja i povratak na autoritarno rukovođenje. Ovo mišljenje javlja se po ugledu na vojna ili politička područja u kojima se govori o vladanju „čvrstom rukom“

„Što je teže krizno stanje ili dulje traje to je potrebno jače autoritarno rukovođenje“

I empirijska istraživanja potvrđuju primjere uspješnosti ovog pristupa.

(2) Kooperativno rukovođenje za vrijeme akutne krize

Druga pak istraživanja pokazuju da je povratak na autoritarno rukovođenje neka vrsta „dogme“, što potvrđuju odgovarajućim argumentima:

• angažiranjem svih zaposlenih – raste postojanost, potencijal i pojedinačna snaga zaposlenih na svim razinama, odakle su moguće nove ideje i novi početak

• autoritarno rukovođenje dovodi do frustracija – koje se izravno odražavaju na sposobnost opstanka u akutnoj krizi

• smanjuje se prikriveni otpor – nije dokazan jedan od najvažnijih argumenata autoritarnog rukovođenja, naime da se njime može djelotvorno provesti planiranje, upravljanje i kontrola ciljeva i mjera i to uz uštedu vremena i bez prigovora

(3) Polazne osnove rukovođenja u akutnoj poslovnoj krizi

Mogući poticaj djelotvornih oblika rukovođenja može proizaći promatranjem postupaka rukovođenja u akutnoj poslovnoj krizi kao procesa koji se mogu predstaviti pomoću karakterističnih faza:

• postavljanje problema/određivanje cilja

• istraživanje – prikupljanje i obrada informacija

• procjenjivanje mogućih alternativa/odlučivanje

• realizacija prihvaćenih planova

• kontrola ostvarenih mjera.

Svakoj od ovih faza pridružuju se elementi rukovođenja što dovodi do oblika rukovođenja kojega ćemo primjenjivati u daljnjoj razradi kriznog menadžmenta.